Uvijek sam čekala tog “pravog” da se pojavi i učini me sretnijom na svim područjima života. Mislila sam da će njegovo pojavljivanje samo po sebi u mom životu dovesti do toga da se sve, poput nedostajućih dijelova slagalice, jednostavno “složi” na svoje mjesto. Postala sam svjesna da je to potpuno netočno kada sam pronašla divnog muškarca, a unatoč tome sam se i dalje osjećala loše. Evo što sam radila pogrešno:
1.Stavljala sam svoju sudbinu u ruke drugog bića, osjećajući da mi je neophodan partner da bih se osjećala sretno i potpuno, kao da sam govorila: “nisam ja ta koja je odgovorna za svoju sudbinu i sreću, već ću je pružiti nekome drugome o kome to ovisi.” Priznajte, smiješno je misliti takvo nešto. Najgore je što nisam bila ni svjesna da se to dešava.
2.Nisam čak ni znala za čime tragam i što želim. Kada nisam bila u vezi, mislila sam da moram da budem u vezi. Imala sam u glavi tu neku savršenu sliku, verziju osobe s kojom trebam da budem i kako želim da ona izgleda i ponaša se. Tako sam, prenoseći je u stvarnost, tragala za tom nekom idealizovanom osobom iz glave. Sve vrijeme sam mislila – jednog dana ću biti sretna, samo moram pronaći TU savršenu osobu. Pogrešno…
3.Mislila sam da nešto nije u redu sa mnom. Svaki put kada nisam bila u vezi, odmah sam pomislila da nešto nije u redu sa mnom. Osjećala sam se loše ako, na primjer, nisam imala partnera koga bih povela sa sobom na neko kulturno dešavanje, proslavu ili vjenčanje. Definisala sam se po stvarima koje nisam imala, što je poprilično tužno.
4.Nisam bila zahvalna za ono što imam. Fokusirana na ono što nemam u svom životu, nisam davala dovoljno zahvalnosti svom stvarnom životu, iako je to bilo sasvim pogrešno jer sam itekako imala za šta biti zahvalna: divan posao, ljubav koju sam dobijala od prijatelja i porodice i slično.
5.Napokon mi je u život došao divan muškarac. Bila sam slomljena, misleći da za mene ne postoji niko na svijetu, sve dok divan muškarac nije ušao u moj život. Konačno sam osjetila kao da su mi se sve zvijezde naklonile. Mislila sam: “Konačno ću biti srećna kao što zaslužujem!” Šta je moglo da pođe po zlu?
6.Očekivala sam previše od njega. On je bio divan muškarac od krvi i mesa, a ja sam ga neprekidno upoređivala sa onom idealizovanom verzijom iz svoje glave. Bio je okovan lancima mojih očekivanja i snova… jadan on.
7.Kako je mogao on da me usreći ako ja ne mogu da usrećim samu sebe? Mislila sam da mi samo treba savršen partner koji će ući u moj život i sve će biti u redu. Oh, kako sam samo pogriješila! Jednom smo se posvađali jer on meni nije poslao poruku na način na koji sam ja očekivala da je pošalje. Čekaj, stani… kako je on uopšte mogao i zamisliti šta ja želim? Kako očekujem da me neko usreći, a da ja ni sama ne znam šta želim?
8.Nisam znala šta želim. Znala sam šta želim kada je u pitanju partner, ali nisam znala šta želim kada je u pitanju moja sopstvena sreća. Da sam to znala, vjerovatno bih i znala način kako da prvenstveno samu sebe usrećim, umjesto da drugoj osobi dajem ključ svoje sreće.
9.Bila sam ljuta na pogrešnu osobu. Ljutila sam se na svog partnera što čini da se osjećam loše i okrivljavala ga na sav glas zato što čini da se osjećam loše, a u stvari sam ja bila ta koja je bila kriva za to. Da sam mogla prvo sama sebi da pružim ruku, ne bih bila tako razmažena očekujući da će neko drugi da uradi sve za mene.
10.Morala sam da ga pustim da ode da bih vratila sebi osmijeh na lice. Shvatila sam da je on postao samo teg koji me vuče nadole i podsjeća me na sve što sam uradila pogrešno, pa smo raskinuli. Bio je ovo pravi momenat da se fokusiram na sebe i svoje potrebe, izgradim sopstveni život i sreću bez nerealnih očekivanja, da bih sljedeći put kada stupim u vezu, mogla da budem istinski sretna i uživam u svakom novom danu sa svojim partnerom, ne očekujući da riješi probleme koje sam imala sama sa sobom.
Izvor:infopult.info
