Moj svježi brak promijenio je moj pogled na život i pružio mi uvid u to kako bi trebala izgledati zajednička budućnost sa suprotnim polom. Sada se budim svakog jutra s osmijehom na licu, živeći lagan i zadovoljavajući život, dok zaspim u naručju muškarca koji me iskreno voli.
Toplina, nježnost, pažnja, uzajamnost i osjetljivost sada su sastavni dio mog života, privilegija koje prije nisam imala. Moj suprug je izuzetan, i iako bih mu najradije vikala da ga volim da cijeli svijet čuje, zadržavam te riječi za nas, šapućem mu ih noću, iz srca i sramežljivo, jer imam gotovo 60 godina.
Jedini trn u našem raju je odsustvo komunikacije s našom djecom. Nažalost, nemamo priliku razgovarati s unucima, a nijedno od njih ne dolazi nas posjetiti. Jednom prilikom, moja kćerka je čak iznijela tvrdnje da sam neumjerena žena i da njena djeca nemaju razloga posjećivati moj dom.
I moj sin me smatra izdajnikom. Udala sam se godinu dana nakon što je njegov otac preminuo, pa moj sin vjeruje da smo moj sadašnji suprug i ja bili ljubavnici i prije njegove smrti. Istina je da nas je spojila tuga, jer smo prerano izgubili svoje životne saputnike.
Očajnički sam željela objasniti to svojoj djeci, ali nisu željeli čuti istinu. Žao mi je samo što moji unuci ne mogu upoznati ovakvu mene, srećnu i zadovoljnu. Prije sam bila umorna i iscrpljena, i žalim što će me moji unuci takvu pamtiti.
Ista situacija se dogodila sa mojim novim suprugom. Kćerka ga je odbacila, vjerujući da se majka nije ohladila dok je trčao za novim vezama. Bilo je beskorisno pokušavati nešto dokazati ili objasniti. Nas dvoje sada zaista živimo i uživamo u vremenu koje provodimo zajedno.
Nedostaju nam naša djeca i unuci, ali ne znamo kako povratiti njihovo povjerenje. Čak i kada odrastu, djeca ostaju djecom svojih roditelja, čak i kada imaju svoju djecu, i jako mi je žao što imamo takav odnos kakav imamo. Ipak, ovo iskustvo me naučilo jednu jako važnu lekciju o prihvaćanju i razumijevanju ljudi koji su nam bliski.
Shvatila sam da na kraju svako ide svojim putem. Oni su izabrali svoj, a ja sam izabrala svoj. Živim život koji sada živim onako kako mi odgovara, i nije me sramota ni mog života ni moje sreće. Ako moja djeca nisu spremna za razgovor, ne želim ih prisiljavati.
Možda im je samo potrebno malo više vremena da shvate da su se neke stvari promijenile i da više nikada neće biti iste. Vjerujem da će doći vrijeme kada će shvatiti da je sve bio samo jedan mali nesporazum koji ćemo svi zaboraviti. Znam to i svaki dan se budim s nadom da će tako biti.
Izvor:infopult.info