Ljubav je duboko snažan osjećaj koji nas spaja s drugima, no uvijek trebamo biti svjesni granice koju ne smijemo prijeći – a ta granica je naše vlastito dostojanstvo.
Dostojanstvo je ključno poštovanje koje svaka osoba zaslužuje pružiti samoj sebi. Ono nas čini vrijednima i ne smije biti kompromitirano ni u ime ljubavi. Imati svijest o vlastitom dostojanstvu omogućuje nam postavljanje granica i hrabro izricanje “dosta” svemu što nam donosi bol umjesto radosti.
Pablo Neruda je jednom rekao da ljubav može biti prolazna, ali zaborav je trajan. To znači da u nekom trenutku trepće svjetlo u mračnim noćima kako bi nas podsjetilo na granice. Ta iskra nam jasno pokazuje da je bolje provesti vrijeme u zaboravu nego trpjeti dugotrajnu agoniju koja nam uzima dostojanstvo. Ponekad je najbolje zaboraviti osjećaje kako bismo se sjetili svoje vrijednosti.
Dostojanstvo ne bi trebalo nikada biti izgubljeno, jer ne trebamo moliti za ljubav. No, iako je bitno zadržati ljubav iz ponosa, također moramo paziti da ne izgubimo svoje dostojanstvo zbog ljubavi. Dostojanstvo je poput tanke, krhke niti koju često dovodimo u opasnost. Ta nit može biti prekinuta do te mjere da počinjemo uništavati naše emocionalne veze i tonemo u duboku tugu.
Prečesto prelazimo te granice, često nesvjesno, misleći da je sve dopustivo zbog ljubavi. Ljubav i dostojanstvo su dvije struje koje se miješaju u olujnom moru, gdje čak i iskusni mornar može izgubiti smjer. Ponos i dostojanstvo često se stavljaju u isti koš, no to su dva različita pojma. Ponos može biti neprijatelj koji izaziva probleme, povezan s egom i samoljubljem.
Ponos gradi zidove i stvara napetost u odnosima, a ispod tih destruktivnih manifestacija često leži nisko samopouzdanje. S druge strane, dostojanstvo djeluje potpuno drugačije. Potiče nas da slušamo unutarnji glas, podupire zdravo samopoštovanje i potiče poštovanje sebe i drugih.
Dostojanstvo podržava zdravu ljubav prema sebi, štiti nas i omogućuje nam da sačuvamo integritet. Dostojanstvo je neprocjenjivo i ne smije se gubiti ni prodavati. Ponekad je poraz u pravom trenutku vrijedniji od pobjede, ako izađemo iz tog iskustva sačuvavši naše dostojanstvo i integritet.
Često mislimo da je najgori osjećaj biti napušten od strane osobe koju volimo. Međutim, puno destruktivnije je izgubiti sebe u odnosu s osobom koja nas ne voli. Samo mučenje i žrtvovanje sebe ne donose zdravu i ispunjavajuću ljubav. Kad se nađemo u sjeni ljubavi više nego na suncu, srce nam vene.
Kako bismo se izbjegli uvući u ovakve nezdrave emocionalne odnose, trebamo razmotriti nekoliko pitanja:
1. U emocionalnim odnosima, žrtvovanje ima svoje granice koje moramo jasno postaviti. Nismo odgovorni za sve probleme svog partnera. Trebamo znati gdje je granica, gdje se završava naše dostojanstvo.
2. Ljubav bi trebala biti prisutna i osjećana svakodnevno. Ako to nije slučaj u vezi, nema svrhe čekati na čudo. Trebamo biti hrabri i prepoznati kada više nismo voljeni.
3. Ljubav nikada ne smije biti slijepa. Trebamo pristupiti odnosima otvorenih očiju i srca, sa snažnim dostojanstvom. Samo tada možemo graditi odnose koji su vrijedni truda, odnose temeljene na poštovanju i zdravim situacijama.
Dostojanstvo uvijek treba biti naša referenca. Bolje je biti sam i sačuvati svoje dostojanstvo nego ostati u nepotpunim odnosima. Nemojmo dopustiti da izgubimo svoje dostojanstvo zbog bilo koga.
Izvor: svezazenu.net
